Ruski psiholog Mihail Labkovski tvrdi da muškarce kod žena najviše ne osvaja ni ljepota, ni pamet, ni stil, nego osjećaj unutrašnje sigurnosti koji žena nosi u sebi.
Labkovski svoje objašnjenje gradi na tezi da se privlačnost ne završava na onome što je odmah vidljivo. Prema njegovom tumačenju, prvi utisak jeste važan, ali ne odlučuje sam o tome koliko će neko ostaviti snažan trag. Ono što se dugoročno osjeća, kaže on, nije samo izgled, nego način na koji žena nosi sebe, govori o sebi i reaguje na svijet oko sebe.
U toj interpretaciji ključna riječ je samopoštovanje. Žena koja ne traži stalnu potvrdu spolja, prema Labkovskom, djeluje smirenije i uvjerljivije, a upravo ta unutrašnja stabilnost ostavlja jači dojam od bilo kojeg detalja garderobe ili fizičkog izgleda. Njegov pristup se zato ne zaustavlja na pitanju privlačnosti, nego ulazi u širi prostor samopouzdanja, navika i odnosa prema vlastitoj vrijednosti.
Takvo viđenje dobija dodatnu težinu u društvu u kojem se izgled često predstavlja kao glavni pokazatelj uspjeha. U svakodnevici u kojoj su poređenja česta, a očekivanja visoka, mnoge žene osjećaju pritisak da budu dovoljno lijepe, dovoljno pametne i dovoljno poželjne. Labkovski, međutim, poručuje da je upravo odnos prema sebi ono što najviše oblikuje način na koji drugi čovjeka doživljavaju.
Samopoštovanje kao oslonac privlačnosti
Prema Labkovskom, jedna od najvećih zabluda jeste uvjerenje da je dovoljno dobro izgledati da bi se ostavio snažan dojam. On smatra da ljudi brzo prepoznaju kada neko zrači unutrašnjim mirom i kada ne ulazi u odnos s potrebom da neprestano dobija potvrdu. Takva osoba ne djeluje napadno, ne takmiči se sa svima oko sebe i ne gradi identitet na stalnom dokazivanju.
To, naravno, ne znači da izgled nema nikakvu ulogu. Naprotiv, on može pomoći pri prvom susretu i otvoriti prostor za razgovor. Ali Labkovski naglašava da se dublja privlačnost ne može temeljiti samo na spoljašnjem dojmu. Kada početna fascinacija prođe, ostaju karakter, stabilnost, način govora, ponašanje i spremnost da se osoba prihvati bez stalnog traženja tuđe potvrde.
U tom okviru samopouzdanje nije predstavljeno kao glasno i demonstrativno ponašanje, nego kao mirna sigurnost koja ne traži pažnju po svaku cijenu. Po njegovom tumačenju, muškarce ne privlači samo ono što vide, nego i osjećaj da je pred njima osoba koja nije izgubljena u tuđim mjerilima. Zbog toga Labkovski smatra da je unutrašnja ravnoteža često jača od bilo kakvog spoljašnjeg dojma.
On ističe i da ljepota, koliko god bila naglašena, gubi snagu ako je prati stalna nesigurnost. Ako osoba ne vjeruje u vlastitu vrijednost, ako je uvijek zabrinuta zbog tuđeg mišljenja i ako joj je svaka reakcija okoline presudna, tada se, prema njegovom objašnjenju, i privlačnost mijenja. Ostaje energija kojom neko zrači, a ona najčešće dolazi upravo iz unutrašnjeg stava prema sebi.
Kad tuđe mišljenje počne upravljati vrijednošću
Jedan od problema na koje Labkovski ukazuje jeste navika da se vlastita vrijednost mjeri kroz reakcije drugih ljudi. Kada komplimenti, odobravanje ili pažnja postanu glavni izvor samopouzdanja, osoba lako ulazi u krug stalnog prilagođavanja. Tada više ne polazi od svojih želja i potreba, nego od pretpostavke šta bi trebalo uraditi da bi se drugima dopala.
Prema njegovom pristupu, tu se polako gubi autentičnost. Umjesto prirodnog ponašanja, pojavljuje se uloga. Umjesto unutrašnjeg mira, raste napetost. A kada neko stalno pokušava zadovoljiti očekivanja okoline, udaljava se od sopstvenih granica i vlastitog identiteta. U takvom stanju, tvrdi Labkovski, teško je zadržati osjećaj stabilnosti koji je potreban za zdrave odnose.
Ovakav obrazac, prema njegovom objašnjenju, iscrpljuje i emocionalno i psihološki. Život vođen tuđim standardima rijetko ostavlja prostor za osjećaj lične usmjerenosti. Kada se samopoimanje gradi isključivo na spoljašnjim reakcijama, osoba ostaje zavisna od toga hoće li biti pohvaljena, prihvaćena ili primijećena. A baš ta zavisnost, u Labkovskijevoj logici, smanjuje privlačnost.
Zato on naglašava da je povratak sebi prvi korak ka zdravijem odnosu prema drugima. Žena koja zna ko je i šta želi ne mora svakodnevno dokazivati da je dovoljno dobra. Umjesto da stalno traži potvrdu, ona polazi od vlastite vrijednosti, a iz takve pozicije, smatra Labkovski, lakše se grade i ljubavni odnosi i svakodnevne ljudske veze.
Zašto stabilnost ostavlja dublji trag od savršenstva
Labkovski posebno ističe da prava bliskost ne nastaje iz osjećaja praznine, nego iz unutrašnje stabilnosti. Ljudi koji nisu opterećeni stalnom potrebom da ih neko „popravlja“ obično djeluju smirenije i iskrenije. Oni ne ulaze u odnos iz straha da će biti sami, nego iz spremnosti da s drugom osobom dijele već postojeću ravnotežu.
Takva stabilnost, prema njegovom viđenju, ne znači hladnoću. Naprotiv, riječ je o tome da neko nije emotivno rasut i da ne gradi cijelu vezu na potrebi za spasom ili potvrdom. U toj slici partnerstvo nije zamjena za samopoštovanje, nego prostor u kojem se ono već postojeće prenosi na odnos s drugom osobom.
U toj perspektivi Labkovski ne govori samo o privlačnosti između muškarca i žene. Njegova poruka šira je od toga: osoba koja zna cijeniti sebe mijenja način na koji bira ljude, ulazi u odnose i doživljava svakodnevne situacije. Takav pristup ne traži savršenstvo, nego unutrašnju urednost koja se vidi i u ponašanju i u komunikaciji.
Zato njegova tvrdnja izaziva pažnju: ona fokus pomjera sa spoljašnjeg dojma na ono što je manje vidljivo, ali često dugotrajnije djeluje. U toj slici najprivlačnija nije samo žena koja dobro izgleda, nego žena koja ne zavisi od tuđeg odobravanja da bi znala koliko vrijedi. Upravo ta vrsta unutrašnje sigurnosti, prema Labkovskom, najduže ostaje u pamćenju i najdublje oblikuje odnos koji se razvija između dvoje ljudi.
